Nove tehnologije, koliko god mi voljeli/ne voljeli uvijek dobro dođu, a ruku na srce, mijenjaju nam život - htjeli mi to ili ne. Tako i upotreba mobitela. Nema više te bakice niti piljarice na placu koja nema mobitel.

Neću sada o jednoj davnoj zgodi u kojoj Rudarka šeta Guzdin mobitel po Mađarskoj u šopingu sa svojom kumom, a kad ono - na onih tritisućedvijestopedesetipet Hrda rominga zove njezina teta da joj kupimo modle za šapice (koje pak vrijeme samo dvadesetipet tih istih Hrda/Kuna/Forinti)..

Današnji okidač ovog posta je slijedeći - dođe moja prijateljica na jutarnju subotnju kavu, u međuvremenu uleti i doručak (Guzda spremio ), sjedimo mi za stolom, zvoni ovoj mojoj mob, a žena se baca na torbu kako bi se javila...

Ne, nije ona predsjednica države, nije niti na nekom dežurstvu, nema ni muža koji bi bio neurozan.... ima dvije kćeri koje tu i tamo rendom nazovu, a ova da ne bi ne znam što propustila....

Ne mogu se odlučiti da li su neki ljudi robovi mobitela ili je mobitel njihov rob. Bit će da je ovo prvo.

Da sad ne mislite da komunicirate sa nekim totalno anti-tehnološkim tipom - Rudarka godinama koristi najnoviji model (Samsung fun) telefona, a to što ima dva - to je zato što želi razdvojiti poslovni i privatni život.

I da - ima i treći. Doduše, u ladici na poslu. Onaj stranjski. Za posao preko granice.

S obzirom na svoj trenutni posao, moram paziti da mi je poslovni mobitel u blizini kako bih bila u kontaktu sa podređenima/nadređenima jer se posao obavlja 7/24 u Hr i izvan nje. No, s druge strane, nisam rob istog na način da odmah i sada moram skakati na isti. Pogotovo na ovaj privatni.

Ako mi je netko poslao poruku, ne očekuje valjda da u roku od tridesetpet sekundi odgovorim na isti? Pa neće svijet propasti koliko god se to nekom činilo važnim. A kako bi tek nekad živjeli? Nekud kreneš, i ako nema na drugoj lokaciji fiksni telefon, nema komunikacije dok se isti ne vrati na početnu točku.

Osim što se ljudi, pogotovo ovi "u godinama" javljaju na zvonjavu mobitela (a ne znaju ga staviti na vibru ili ugasiti ton) i u crkvi, i kod doktora i na sprovodima, ljute me oni koji ne znaju nekoliko osnovnih pravila pristojnog ponašanja.

A to bi bilo:

- na sastancima se mobiteli utišaju, a u slučaju poziva eventualno pošalju kratku poruku da su na sastanku i da će se kasnije javiti (pametni pozivač će u slučaju hitnosti poslati poruku sa osnovnim informacijama)
- mobitel se utiša u svim javnim prostorima tipa restorana, kafića, raznih čekaonica, tramvaja, vlaka...
- javljanje na mobitel u tim javnim prostorima mora biti tiho i nenametljivo, a posebno je zabranjeno poslovno razgovarati, pogotovo ako se radi o nekim delikatnim stvarima - ne bi vjerovali kako se daleko može čuti razgovor na javnom mjestu
- u zatamnjenim prostorima tipa kino, kazalište - nije dozvoljeno tipkati SMS ili surfati - definitivno smeta gledateljima oko vas zbog osvjetljenja ekrana ( ekipi koja je sjedila na posljednjoj kazališnoj predstavi - i veći dio *ebala po Facebook-u i Viber porukama).

Našlo bi se još uputa, no još za kraj da navedem gdje nikada ne nosim mobitel sa sobom:

- odlazak na WC/kupanje, tuširanje...
- gablec na poslu (najdraži dio dana - no ako se radi o kratkom gablecu)
- masaža (doduše, tu ga ugasim na sat vremena )

I moram priznati da tu i tamo navečer pobjegnem frendovima u goste (onako u trenirci ili nekoj varijanti polu piđame) bez ijednog mobitela.

To mi je kao da sam dobila slatkiš.