Na svakom putovanju u ove neke "naše bivše" krajeve - od Crne Gore, Srbije, Makedonije (prošlo ljeto) i naravno Bosne (skoro pa redovito), počnem razmišljati o širini obrazovanja (od povijesti, zemljopisa do gospodarstva istočno-europske regije ili Balkana ili exYu zemalja... kako vam drago), znanju - u ovom trenutku - "stranih" jezika i varijacijama germanizama, turcizama, ekavice, jekavice, ijekavice što mi - sada već srednjovječni pripadnici hrvatskog glasačkog tijela imamo/znamo.

Jer - ruku na srce - većina mlađeg življa rođena od 80-ih godina naovamo zapravo nikad nije učila pjesmicu na makedonskom/slovenskom, znala pročitati/pisati ćirilicu, smjestiti na pravo mjesto rudara Sirotanovića....

Naravno da mi je jedan od motiva putovanja obilazak novih mjesta, ljepote prirode, no također me iznimno zabavlja druženje ili samo kratka komunikacija sa taksistima, tetama u dućanima, konobaricama, čitanje lokalnog dnevnog štiva kao i info tko je koga u tim trenucima na lokalnom tržištu.

Istovremeno me hvata sjeta što će to široko znanje - koje smo mi silom prilika dobili u normalnom školskom programu koji nitko nije proglašavao glupim, preopširnim niti nedostojnim tadašnjih mladih generacija - nestati skupa sa nama.

Tek kad malo putujete okolo shvatite koliko zapravo znamo i kako su nam svi ovi "stranjski" programi - bile to bosanske serije, srpske sapunjare ili... zapravo bliski jer sve razumijete bez da o tome puno razmišljate. Sigurna sam da već moja djeca pola toga ne razumiju. I u tome im neće pomoći niti balkanski BigBruder-i niti pevaljke (oni što slušaju jelte etno ).

I samo da znate - prolazeći i kroz Srbiju i kroz Bosnu, a bome i u Crnoj Gori slušali smo uglavnom domaće pjevače - tipa Massimo, Parni valjak, Psihomodo Pop i sl. - odnosno već dugo se nismo naslušali boljih novih, a bome i starih klasika hrvatkog rock i pop tržišta. Ok - bilo je tu i Bajage, Idola... I to uključujući muziku u restoranima i kafićima. A unas...