Danas je prvi dan škole. Osim što će slijedećih tjedan dana biti sparkiranih policijskih automobila u blizini škola, opet smo stihijski krenuli.

Kao prvo - knjige. Kako smo ove godine maturanti, nije mi palo na pamet prerano kupiti nova izdanja. Koja su ona ista stara, samo malo drugačije otisnuta. Hm.

Nadam se da će svaki nastavnik spomenuti dotičnim maturantima da li će im biti dovoljna i stara izdanja. Kako se ne radi o nadobudnim gimnazijalcima, pretpostavljam da će i one stare biti sasvim dovoljne.

Doduše, u slučaju srednješkolskog obrazovanja nova su izdanja ona osnovnih predmeta - hrvatski, matematika, strani jezik. Stručni su predmeti ostali isti. Koliko su uopće koristili te knjige.

Drugo - djeca s teškoćama u razvoju.

Zar je trebalo čekati prvi dan škole da se rješava pitanje njihovih pomagatelja tj. pomoćnika u nastavi? Odnosno izvoru financiranja za dotične. Zar nije bilo moguće pronaći privremeni izvor financiranja, te kad sjedne lova iz EU prefakturirati na pravi konto? Lakše je baciti sve na leđa roditelja - pa nek si oni misle...

Između ostalog, radi se o djeci sa poteškoćama u kretanju koji fizički sami ne mogu doći do svojeg radnog stola, toaleta ili kretanja iz jednog kabineta u drugi. Ovdje mogu navesti iskustva iz škole kada je Mala išla u osnovnu. U njezinom je razredu bilo dvoje takve djece koja su se (nažalost) kretala kroz školu uz pomoć svojih kolega iz razreda. Lijepo je to bilo što su dječaka patuljastog rasta (recimo u 8 razredu) čuvali njegovi ponarasli frendovi, no da li bi bilo bolje da je imao zasebnu pomoć - ja sad ne mogu reći.

Sve u svemu - kod nas je uvijek sve nabrzaka, bez reda i pravila, bez unaprijed provjerenog scenarija. To me nekako s vremenom sve više umara. Zar smo tako bedasti da se ne možemo na vrijeme i s voljom organizirati?

Znam, uvijek je to nekakvo političko pitanje - radi li se o lokalnoj zajednici, županiji ili na nivou cijele države. A onda više ništa nije logično, jednostavno, razumljivo i racionalno. Nažalost.