Nekidan bila na jednom sprovodu. Pokopali smo jednog našeg poslovođu koji je na vrijeme uzeo otpremninu, zgiljao (po starom zakonu) u pemziju i proživio još nekolicinu godinica. Pa ga zgrabila bolest...

Uglavnom, sakupilo se staro društvo s posla, uključujući i neke "zalutate ovce" no što je već nešto što drugo.

Prema nekim našim pravilima - u slučaju da nam umre netko od kolega (koji još uvijek rade), onda se održi i neki govor, u slučaju penzionera, s naše "službene" strane nema ništa tj. nije uobičajeno da se i taj dio organizira. No, kako to inače biva, svećenik obavi pokop, mi se sakupimo, podružimo...

No, priča nije sad o tome. U ovom slučaju radilo se o velikim riječima lokalnog nam župnika o vrlinama i vjerskim zaslugama pokojnog. Koji nije ni blizu bio dotičnoj priči. Čak dapače..

Nekad davno se pokapalo sa "partiskim komesarom" ili ne znam kako se to zvalo, pa su i neke stare bakice koje su silom prilika bile majkeo (očevi) dotičnih "komunjara" pokopane uz sve državničke počasti, naravno bez prisustva svećenika. A one su samo htjele miran i skroman vjernički sprovod.

Sad smo u drugoj krajnosti - sve tzv. "stare komunjare" pokapaju svećenici uz dugotrajne litanije i propovjedi o "predragom pokojniku" kao da je dotični svaku večer molio na večernjoj misi.

Naravno da je lijepo da netko pomoli i nad tvojoj otvorenoj jami. No, isto bi tako bilo dobro da pripadajuće svečenstvo ipak provjeri da li pokapa nekog aktivnog vjernika, skromnu i poniznu bakicu ili nekog "Velikog Hrvata" (znate onaj vic što je 90-ih kolao - "Znate li razliku između velikih i malih Hrvata? mali Hrvati su se krstili kao bebe, veliki kao odrasli").

Što hoću reći - vrijeme je da se razdvoje pravi vjernici od onih pokondirenih. Pa makar to bilo i u vrijeme posljednjeg ispraćaja.

Zato sve više cijenim našu dragu (ex) blogericu Danijelu koja je dozvolila nikad ponovljiv ispraćaj Kralja fanka - luckastog i opičenog, jedinog Dinu Dvornika. Respect!