Poskupilo gorivo. I tko zna kada će se poskupljenja zaustaviti. Tako je to na svijetskom tržištu. Tako je to i u lijepoj našoj.

Nećemo sad kako i zašto. Pitanje je - da li smo mi zemlja koja treba konzumirati toliko vožnje autom? Znam, znam, kada čovjek živi na selu to je neizbježno. Nema baš previše gradskog prometa ili ima ona dva - tri busa dnevno što prođu prema nekom većem mjestu s Domom zdravlja, poštom i mesnicom.

Ali u velikim gradovima? Narod se bjesomučno vozika, pogotovo u vrijeme odlaska i povratka na posao. A ono gužva... A ono po jedna glava u autu. A ono od dvoje u kući zaposlenih - svako u svom autu..

Pitanje prestiža? Pitanje kvalitete života? Pitanje ponosa??

Tu bih htjela učiniti i poveznicu sa mobitelima. Kud sad baš to?? E pa ovako - emisija o siromašnim nam sugrađanima. Nemaju ljudi djeci za kruh, odjeću i školske knjige. Kukaju i nariču. Skuplja se humanitarna pomoć...

A kad ono - na stolu se kočeperi mobitel. Čak u ovom trenutku nije pitanje skupoće modela (makar bi se i o tome dalo pričati), već o onom - barem 100 kn potrošenom bonu mjesečno. Da li je to baš nužno?? Da li si netko s takvim primanjima može priuštiti, ruku na srce jednom predmetu koji nije da nam je potreba, već više zabava na koju tako olako trošimo novce..

Da ne spominjemo dječje mobitele. Ne želim ulaziti u politiku odgoja domaćeg nam bogataša kojem dijete šeta mobitel od par tisuća kuna, ali zar je baš potrebno da ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem moraju svakom djetetu priuštiti to mobilno čudo. I onda možemo zaboraviti onih 100 - 200 kn minimalno po glavi domačinstva za bonove. I onih 100 - 200 kn za fiksni. Pa si ti misli... A onda je frka kad dođe račun za struju i vodu. Skupo.. Eeee.....

Mislim da je to Njemačka jako dobro posložila, barem što se tiće spiska stvari koje su nužne za život i one koje su luksuz. I nema majci - ako si dobitnik državne socijalne pomoći - ne možeš biti ponosni vlasnik auta, pa niti neke olupine, ako takvih uopće ima u Dojčelandiji...

A ne naš mali Cigo - vrtić besplatan, roditelji ne rade, a dovoze ga svako jutro u Mečki na čuvanje.... To je život!!