Već vam dugo nisam ništa napisala o našim problemima dijabetesa u djece.

Kao što neki znaju, naša Mala (11) od svoje četvrte godine ima dijabetes tipa 1 (molim bez sažaljivih komentara).

Regulacija šećera je kombinacija davanja inzulina (kroz iglu u potkožno masno tkivo) dva ili više puta na dan, hrane u određenim količinama u šest obroka (više manje u isto vrijeme), fizičke aktivnosti i ponekad onih nemjerljivih raspoloženja ili utjecaja vremena na tijelo koje se bori sa povišenim šećerima, ili niskima.

Na kontrolama, svakih tri mjeseca mjeri se težina, visina, opće stanje organizma i tzv. "srednji šećer" oliti HbA1c - srednja vrijednost svih šećera u 90-ak dana. Za djecu dijabetičare preporučljiva veličina HbA1c je oko 7 - 8%.

Od početka naše "borbe" sa dijabetesom, otkrili smo da je Maloj jako teško regulirati šećer. U jednom trenutku su vrijednosti debelo iznad "dopuštenih", u slijedećem je u hipoglikemiji (niskim šećerima). Svako dodavanje inzulina obično je tu ravnotežu još više pogoršalo, a ne poboljšalo. Bez obzira na sve zahtjeve i uvjeravanja našeg doktora u suprotno.

Anyway, na posljednjoj kontroli vrijednost HbA1c je bila 11%. Koma.

U normalnim uvjetima jutarnjeg odlaska u školu ona se diže u 6:30, pika u 7:00, jede, pješke ide u školu, skače do 8:00 kad joj počinje nastava i tako dalje. Tokom ovih skoro mjesec dana praznika tu je bilo i izležavanja pred tv do 10, igranja na komp. i ostalih "sjedećih" aktivnosti. Jebiga, ipak su i njoj praznici. Nisam imala srca dići je iz kreveta i otjerati npr. po pecivo i kruh u dućan.

A sad reakcija doktora (našeg dugogodišnjeg, jednog te istog pedijatra - dijabetologa koji vodi Malinu bolest od prvog dana):

"Ona ne nosi aparatić za mjerenje šećera u školu? Ne nosi inzulin da si (sama!) navuče u iglu inzulin i pikne samu sebe?" - čovjek kao da je pao s Marsa.

Pa dijete ima tek 11 godina. I do nekidan nije bila dovoljno velika da joj uopće doma dozvolim da sama navlači inzulin u iglu. A kamoli da to radi bez naše nazočnosti!

Što će na moj zahtjev o spremanju inzulina u školski frižider (jer on mora biti na hladnom), nekoj mirnoj prostoriji i dozvoli da sve to jedno 11-godišnje dijete obavlja samo, reći škola tj. ravnatelj, njezina razrednica i ostali???

Luda kuća....

Već sad me strah...

Update: Moram prokomentirati priću o pumpici: Mi smo bili među prvima u Hrv. kome je ponuđena pumpica. To je bilo prije par godina. Pošto je Mala aktivna curica koja puno skače, pleše, rola, vozi bicikl, trči i sve ostalo - odustali smo za sada od korištenja pumpice (osim što je ipak malo veća od mobitela, ona ima i svoju težinu koja nije zanemariva). Što će biti kada poraste i aktivno počne sudjelovati u odabiru načina liječenja - to ostavljamo budućnosti. Sada sam sklonija mišljenju da je dovoljno odrasla da se prebaci na intenziviranu terapiju penom. Vidjet ćemo kakvog će mišljenja biti naš doktor.
Još nešto - na Rebru je aktivno "Društvo veliki za male sa šećernom bolešću" koje organizira radionice za roditelje, za djecu, adolescente, organizirani odmor djece na moru i sl. Ne mislite da nismo dobro obavješteni o svim mogućnostima liječenja. Trenutno je to tzv. konvenzionalna metoda liječenja kombinacijom kratkodjelujućih i dugodjelujućih inzulina klasičnim ubrizgavanjem iglom.