seoska idila

Cijeli život si želimo neke promjene. I neke opcije odabira. Jer - ako dobijemo na lotu - birali bi. Tako si mi mali Ivice zamišljamo idealnu situaciju. Ako dobijemo drugu (bolju?) poslovnu - emotivnu - bračnu ponudu - birali bi. Aha. Baš si mislim kako bi nas tek to usrećilo.

Ehhh....

Kad vam stvarno ponude nešto drugo - onda se nađete u totalno nepripremljenoj situaciji. Koja od opcija (pogoto ako to nije od prve vidljivo) je bolja za vašu bližu i/ili dalju budućnost? I da ćete jednog dana s mirom na srcu i duši reći - e vala, dobro sam odabrao/la. Hm.

Kako je naše preduzeće u nekoj n-toj promjeni, tako se mijenjaju neki uobičajeni (platni) razredi, rukovodne sheme i regionalne granice. Doduše, kako je to već u velikim preduzećima - nikad ne znaš da li će promjene biti stvarne, bolne, manje bolne ili samo kozmetičke prirode.

E sad. Da ne ulazim u detalje, što nije ni etično niti profesionalno, dobila sam već neke opcije za biranje. Danas je pao grah i na treću opciju. Što je za mene - plavušu - naporno. Previše.

S jedne strane nudi mi se puno više odgovornosti, za manje para i puno više utrošenog službenog i (neplaćenog) neslužbenog vremena, s druge strane sam ponosna što je netko prepoznao moje kvalitete, trud i rad koji sam s voljom, žarom i veseljem utrošila u posljednjih nekoliko godina, a bome i desetljeća. He he.

Doduše, u ovoj situaciji to izgleda kao da idem s istog na isto (horizontalno), s nekim gore navedenim manjkavostima (pogotovo financijskim), ali....

Sad je pitanje za babu gataru - da li je bolje (što bi u ovo recesijsko doba značilo da mi sve ostane na isto) ili gore - da i ovu (financijsku, poslovnu i emotivnu - volim raditi u pozitivnom okruženju) trenutno izgubim. Hm. Kvaka 69. He he....

Ipak ću vam morati odati jednu tajnu. Gotovo je. Ne mogu više.

Nakon što sam jučer pogledala onaj teen film na Novoj (Još jedna priča o pepeljugi ili nešto sl.) i danas Prom - e vrijeme je da i vi saznate moju tajnu.

Osim što imam debelo više od punoljetnog (čak i kad govorimo o najrigoroznijim američkim država gdje je punoljetnost s 25) poslovnog staža, puno više od punoljetno stare vozačke dozvole, vidjela Ameriku kad se većina blogera nije ni rodila, tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, starija od Kolinde (al' mlađa od Danijele, al se dobro drži, pljuc, pljuc) - ja i dalje volim i o - bo - ža - vam teen filmove.

O da. I svaki put se zaljubim u glavnog glumca (bio on Zak Efron, jedan od onih Jonas braće ili neki drugi, treći... dugokosi, kratkokosi, name it... ) bez obzira što bi mi svi ti glumci debelo mogli biti deca rođena. I plačem na hepi end kad se glavni glumac i glavna glumica konačno "uzmu" (što bi u teen filmovima značilo da se poljube)

Čak je i moje mlađe dijete preraslo te filmove. Ali majka - jok.

Zapravo ne znam odakle ta slabost. Kad bolje razmislim - uopće mi nije bilo loše u srednjoj. Bilo je tu i sretnih ljubavi (za to doba duugačke) koje su izdržale i višemjesečno odvajanje. I maturalna je bila - no dobro, bilo je dosadno ko proljev jer nas je bilo 30 cura, nešto profesorica i 1 muškić. Bez pratnje i bez tih fensi - šmensi američkih (a bome i ovih naših seoskih) običaja tipa pratnja, roditelji, haljine i hotelski smještaj.

I davno bih zgiljala da me starci nisu uvjerili da mi za to ne treba auto i - neka si nešto popijem (neš ti - u to sam doba bila strogo na Coca Cola-i), a sve skupa je bilo u debeloj podsljemenskoj zoni, pa nam je do tramvaja trebalo previše. Poslije su muzičari otišli, kao i neki godišnjaci naših profesorica (koji su ih usput štipali i naručivali neke nama grozne pjesme), pa smo si pustili muziku iz kazića... i tek je tada bilo dobro. No da. Maturalno...

Zapravo se vraćam u onu neku osnovnu - kada sam bila najgora štreberica kojoj su na vrata zvonili samo izgubljeni slučajevi propitujuć se kod mojih roditelja da li ću do slijedećeg testa ozdraviti jer će oni inače...

I kada sam nosila jeftine socijalne naočale. I sanjala o lećama. Doduše i o sisama. Jer su najzgodnije cure bile (samo) one sa trojkama, a ne one druge. Bez ičega. I one u trapericama iz Njemačke.

Poslije su se te - tamo negdje do mature - ofucale, no tko broji....

Zapravo stvarno ne znam odakle ta slabost prema tematici srednješkoskih ljubavi. Hm.

No, tajna je otkrivena.

Vratila sam se.

Kako je to primjetila moja prijateljica - osvježena. O da. Kako je dobro pobjeći od svega. Tu i tamo se javiti doma, pitati za ocjene ("ispravila sam jedinicu jer tebe nije bilo da kvocaš o učenju"), kućnog ljubimca....

Naravno da se radilo. Slušalo i pametne i one malo manje.

I družilo sa kolegama. Sretalo neke stare poznanike....

Provela sam i jednu svečanu večeru u Kristalnoj dvorani. Ne mogu reći da nisam očarana tom starom zgradom i atmosferom u njoj. Predobro. No, neke druge lokacije su me malo razočarale. Tako je to....

I kavica (o kej, ja pila pivu ) na Wagner terasi. Još jedan od pogleda na onu moju listu naj, naj...

U Hemingway baru sam bila i prije. Kao prvo - ne kužim zašto je tako razvikan kad ima pogled na parkiralište? To valjda gledaš svojeg limenog ljubimca i svršavaš?? Hm.

No kad u pola noći puštaju Stavrosa i slična sranja osjećala sam se kao na setu "Pod lipom 35". Mislim.

Kupila sam si i rođendanski poklon - Guess novčanik! Tako sad imam poklon i ujedno suvenir iz Opatije.

Danas sam odnijela telefonske račune na naplatu. Direkt u poslovnicu te-coma. Jerbo oni imaju ono čudo od stroja u šta guraš račune i novce, a ne naplaćuju naknadu.

Malo morgen. Nema stroja, a striček mi je lijepo objasnio da zaračunavaju naplatu računa po 5 kn/računu. Ma dajte najte.

Ja upotrijebim svoje vrijeme i novac (i faking platim parkiranje u centru našeg sela, jebalo gradonačelnika i njegovo ugledanje na Bandićija u Metropoli), te mi još traže pare. Grr...

Lijepo sam se okrenula na peti i bez pozdrava odmarširala van iz poslovnice. I to se zove poslovnost???

Sigurna sam da svakom penziću 5 kuna znači puno. I sigurna sam da mu nije teško za par kuna naplate otići do komunalca i platiti odvoz smeća, do plinare platiti račun za plin, a bome i ovaj dotični za telefon.

A kad ono prevara nad prevarama....

Baš sam ljuta.

Ps. Odo na par dana u Opatiju. Šalje me preduzeće.

Svi misle kako je Survivor samo igra. Ooo...

Grdno su se prevarili.

Zašto ja to gledam? Kao prvo - predstavljaju jedan naš tzv. balkanski prosjek - ipak smo svi mi genetički iznjedrili iz onih ratnih igara partizana - ustaša - i ne, nemojte zaboraviti da su zapravo četnici bili ti koji su svojednobno Titu predstavljali najveću opoziciju i skoro dobili karte (od Amera) da ih dijele...

Drugo, ipak je to - željeli ili ne - ekipa koja je pogotovo nama - srednjoj generaciji bliska. Ipak smo mi ti koji su odrasli na "tekovinama EnOBea" i sličnim parolama tipa Balaševićeve - ubi me, ali se sad ne mogu sjetiti naslova pjesme... Nešto o pionirima, omladincima.. jebiga.

Uglavnom, zar se i vi na svojem poslu ili široj obitelji ne susrećete sa lažima, podmetanjima, laganjima u lice, muljanju i kolutanju očima?

A sad malo za neupućene:

Survivor je reality (doduše, ne snimaju ih full svih 24 sata) u kojem su skupili ekipu nekih kakti poznatih ljudi sa područja bivše nam države (izuzev Slovenaca), pa je tu makedonski televizijski guru, naš domaći peder, mama Drama Queen i kćer mala tiha i povučena (baš me zanima kad će ju konačno izbaciti), poznata nam šupljoglava starleta iz nekih drugih reality-a (i tamo me zabavljala svojim QI), nešto manekena, sportaša i ex-sportaša, jedan ekstremni freak (mali Fleiss - koji se od samog početka vodi kao apsolutni favorit), jedna naša pjevačica (ne mogu se oteti dojmu da i ona već nije bila u nekom reality-u)...

To bi uglavnom bilo to. Najzločestiju su diskvalificirali. Sad kakti ne znamo da li je namjerno (kako bi joj prijateljica ispala, a opet zadržala neka ugovorna prava) ili prirodno bila opaka i zla. Enigma. Neću moći spavati....

Ako vam nije jasno - boli me uvo (pa onda malo na makedonskom koji ne razumijem) - kako bi rekao Žare. On mi je faca.

Ps. Nema sexa. Čisto sam razočarana.

Znam ja da je koma u državi.

Znam da su i penzići u banani (kolega mi je objašnjavao kako su mu stisnuli porez na pemziju - jebemu - jedno ti ministarstvo da, a drugo uzme , i da, govorimo o penziji od 5.001 kune!!), no da su jebene kape - neš ti prestižnih političara - starih komunjara - nešto za što bi trebalo glavu (oliti dušu) dati - e jebemu, na šta su nam spali jadni ljudi.

I ta priča s grahom.

O kej.

Oduvjek se znalo da su penzići ti koji, gladni kruha ili oni s partizanskim pemzijama skaču na svaku (besplatnu) koru kruha, no da se tako potuku da se skoro pa opeku na kuhani grah - eee - fakat su poludili...

Ps. Bandići sa svojim djeljenjem graha već se olinjao. Nek za slijedeći prvomajski grah smisli nešto pametnije...

I da je to sve što je naj naj na svim vijestima unas Hrvata - e jebemu.

Jučer smo se našli na jednom pravom pravcatom seoskom skupu - naše kumće je pristupilo Prvoj pričesti, pa smo mi kao kumovi bili obavezni doći i prije početka mise.

Kako je to bio put od sat i sitno, a u kući troje ženske čeljadi (i jedna kupaonica), Guzda nas je digao u sedam i sitno. Nedjelja.

Uglavnom, nije se curke moglo (Mala i nećakinja, 15 1/2 - nepunih 16) uvjeriti da su štikle od 12 cm nešto prestrašno i da se u tome ne stoji cijelu misu (obadvije su svoje Krizme obavile sjedećki u dotičnim cipelicama). No da. Jedino što smo ih uspjeli natjerati da si ponesu i alternativnu robu. I obuću.

Ali zato ostala čeljad...

Uglavnom, i ostale curice su istrčale u svojoj krizmenoj obući, pa je to sve skupa, u kompletu sa nekim haljetkima kineskog porijekla bilo luudo. Luudo zabavno.

O dječici u kričavim roza nijasama, te dva malca od glave do pete u odjelcima (sa prslucima ) zlatne boje s bijelim lakastim cipelama. Vrhunac. Gdje su samo našli te smješne cipelice u dvije dječje veličine.

Tu i tamo se našao i netko tko je upućen u neke kakti (ne mogu reći baš ovogodišnje), no recimo višegodišnje modne smjernice. Moguće da su to bile osobe - gosti iz Zg. ili obližnje županijske metropole.

Ne. Nije sad da sam ja došla u ne znam čemu skupom i brendiranom - obična mala siva suknjica (H&M) s čipka dezenom, te Benetton majica, prljavo roza sako (nažalost pokojnog X-nationa ) i Bata plave cipelice pune petice. Eto.

Rado bih se ja bolje (skuplje?) obukla, no nema se... O kej. I ovo je sasvim dobro. Poslije sam skinula najlonke i pokazala svoje male bijele nogice. Meni nije smetalo. A tek tada mi je bilo ful ugodno.

I janjetina je bila dobra.

Slavljenik se napuhnuo kao puran, no baš nam je bio simpatičan. Kao da smo ga jučer držali u rukama na krstitkama. Kako vrijeme leti...

Ne znam da li je to svjetski pomodarski hit ili je to samo trenutni hir u našem malom okruženju, no u posljednje vrijeme se velika pozornost poklanja pripravnicima.

U doba kad su mene (u jednoj skupini) primali na posao odmah smo bili primljeni na neodređeno radno vrijeme. Poslije se praksa promijenila samo toliko da su pripravnici bili na određeno, ali su nakon godinu dana primjeljni na neodređeno. U punom broju. Sad je kakti situacija da će jedan dio njih biti odbačen iz igre.

Doduše, kako im je program dosta prenapućen silnim obilascima uzduž i poprijeko lijepe naše, tako da uopće ne vidimo te naše pripravnike, a na kraju će njihovi mentori (a to smo mi) morati dali evaluaciju istih kako bi se netko izbacio iz igre. Hm.

No, to nije dio ove priče.

Uglavnom, u posljednje nam vrijeme dolaze na sastanke (razine direktora službi, sektora...) ti mladi ljudi sa dosta važnim zadacima, te nam prodaju maglu.Uglavnom su to dio priče ljudskih resursa, razni PR-ovi, pravnici i sl. S time da su im odmah dali vođenje projekata što je po meni malo pa neozbiljno.

O kej. Mlade ljude treba "staviti u vatru" na način da sudjeluju u projektima svojim svježim idejama i drugačijim pogledima od nas kakti "starih", no da u segmentima koji su stvarno važni oni budu nosioci projekata - hm.

Onda mi - jelte ljudi s terena (ali sa svojim odgovornostima u raznim segmentima osnovne djelatnosti) njima objašnjavamo shemu gdje, tko, kako i zašto i zbog čega njihove "briljantne" ideje ne mogu proći jer se ne mogu primjeniti na našu (terensku) situaciju.

I da - lijepo pozdravljam mladu kolegicu koja je tokom cijelih tri sata sastanka (a sjedili smo odmah "u prvom redu") chatala, surfala, facebook-ala (znam ja i ovako čorava prepoznati izgled stranice) i ne mogu reći, no i malo odgovarala na sl. mailove (neš ti važnih zadataka za jednog pripravnika koji mora odmah i sad čitati mail).

Ne mogu reći da joj rad prstiju obje ruke na touch screen mobitelu nije impresivan, no samo ponašanje me izludilo do besvjesti. Koje definitivno smatram nepristojnim poslovnim ponašanjem.

Već se godinama bezuspješno borim s pronalaženjem idealnih čarapa tzv. najlonki. Onih nekih srednje cijene, da fino stoje uz nogu, dovoljno visokog struka da ti je u njima ugodno, a boja - finu paletu od svijetlih do tamnih tonova boje kože (koji ne uključuju crnu - ta mi izgleda kao da je stvorena samo za sprovode) do onih modernih žarkih boja - ovisno o modnom izričaju dotične godine.

Uglavnom, danas sam na sebi imala neke Jadran čarape boje kože (na suncu se vide da su ipak gloss, što baš i nije najmodernija opcija) s nekim tufnama. Nisu bile ni jeftine - nekih 50-ak kuna (mislim 18 Dena gustoće). No kroj je prestrašan - relativno kratkih nogavica i dugačkog dijela za torzo, pa mi je stalno visio tur, te sam imala osjećaj da će mi spasti - što je doduše bio lažan osjećaj jer je struk od najlonki bio postojan - gdje već treba biti. Grr..

Ovu zimu sam uspjela preživjeti s Jadran grilonkama (neš ti boja: crna, smeđa i siva), prijašnjih godina su to bile Calcedonia, no sada mi je njihova 2 premala (spada mi sa struka), a 3 prevelika. Sranje. A tako lijepih pastelnih boja imaju u kolekciji. Uključujući predobre u šarama engleske zastave (model 2010/2011) koje su se rasprodale, no nisam uživo vidjela na nikome baš te.

Palim se ja i na najlonke u više boja, po mogućnosti sa psihodeličnim šarama, no Guzda svaki puta tako skoluta da brzo odustanem. Ne znam zašto, ali su takve najlonke odbojne većini muškaraca. A nama ženama baš su simpa.

Doduše, neke poznanice (prijateljice mojih prijateljica) pamtim samo po luudim najlonkama, više nego nekim drugim kvalitetama. Valjda je to normalno...

Kad mi najlonka spuzne uvijek se sjetim Oprah-e i njezine izjave kako je na jednoj od dodjela Oscara skoro ostala bez gaća tj. najlonki. Pa kad ona tako bogata može imati s tim problema (bez obzira na njezine gabarite), šta ne bi i mi - obična sirotinjska raja.

I da se razumijemo, ja sam jedna prosječna žena od 165, konfekcijskog broja 38-40, pa s najlonkama vodim rat.

Što li rade one visine Blanke Vlašić ili širine J. Houdeka?

Uglavnom, molim jedan suvisli savjet koje da najlonke probam kupiti. Odnosno čiji proizvod je vama u redu. I to za višekratnu upotrebu. Sve sam do sada pokušala. Doduše, sve osim onih preskupih brendiranih tipa MaxMara ili Chanel.

I ne, niti jedne najlonke ne izdrže kao u onoj staroj reklami za SanPelegrino ili tako nešto. Fak. Moje sve riknu skoro pa u prvoj vožnji.

Ps. Balkanski Survavjl se zahuktava. Bilo je tu i tučnjave, šlatanja (tokom igara), skidanja i trganja, skoro pa krvi. Baš je mrak.

Posljednjih nekoliko dana provela sam kao na maturalnoj ekskurziji. Naime, organizirali su nam sastanak + kakti team building na jednoj pitoresknoj lokaciji u Baranji. S obzirom da je plan bio da se krene busom, te skuplja narod s više lokacija, tako smo se dobrih pet sati taljigali izbjegavajuć autoput kojim bi bili puuno brži.

Nakon tog famoznog dugotrajnog puta, krenuli smo nakon gableca s nogu (nismo stigli ručati) na igre. S obzirom da je ekipa pozvana od strane direktora sektora (jelte visoki nivo), osim članova njegovog kolegija proširena sa još nešto rukovodne ekipe niže razine, pozvani su bili i mladi inžinjerski kadar, zadnja generacija ex pripravnika.

U trenutku kad sam čitala spisak pozvanih nije mi se sviđalo što su mnogi drugi preskočeni (tzv. srednja generacija inženjera koji nisu rukovodeća struktura), no poslije sam shvatila da to i nije tako loše. Jer kad te udrobe - direktori - rukovoditelji -.mladi u mješane ekipe - od tog famoznog buildinga do (moglo bi se reći kreativne) radionice - onda se iskristaliziraju neki mladi perspektivni ljudi na koje čovjek u pojedinim projektima sigurno može računati.

Doduše, dio ekipe je dosegao visine magistra i doktora znanosti, no i dalje su ostali tupe i svadnjive sitne duše, pa mi je sve nelagodno da ću i ja za koji dan ući u njihovu skupinu. Hm. Mislim doktora, ne ovo drugo.

Team building je prošao o kej. U grupi smo imali mladu nabrijanu pravnicu koja voli pobjeđivati, pa je i one najnezainteresiranije nabrijala da moramo pobijediti. Jao si onima što su htjeli izbjeć igru. He he...

Osim što na svakom buildningu pucam lukom i strijelom (neš ti Rudarke - odrasla praktički na streličarskom igralištu ), te veslam tak da dobijem žuljeve (bilo je i izvrnutih i mokrih ), sve u svemu bilo je dosta zanimljivo.

Preskočiti ću večeru i tamburaše s neizostavnim ciganskim folklorom - svirka violine ravno na uho mladoj kolegici, rodom iz Bosne.

Diša se slijedeće jutro stvarno držao prebukiranog programa, te su svi izlagači imali u minutu određeno koliko smiju dugo imati svoja izlaganja, a pošto je njegova tajnica opako ozbiljna - stvarno su se i oni najbrljaviji držali zadanog roka.

Radionica je ispala full ozbiljna, te smo - na moje opće čuđenje čak došli do jaako zanimljivih i perspektivnih odgovora i rezultata. Meni je to u početku izgledalo kao igra, no kad sam vidjela svoje direktore kako se trude odraditi zadatak, i ja sam se skoncentrirala unutar svoje ekipe. Čak i pokefala (doduše usmeno) s gore spomenutom pravnicom jer je u protivničkoj ekipi prezentirala krive činjenice kao njihove adute.

O tome da smo imali i emergency situaciju sa mladcem što se nalio rakijetine, pa počeo demolirati kupaonicu (ja bih ga svezala i bacila u podrum), pa smo ga lovili po selu... nema smisla niti spominjati.

Na kraju smo se kao pravi maturanti kartali belu na zadnjem sjedištu autobusa i umjereno smrdljivi vratili svojim kućama, ženama, djeci, muževima i kućnim ljubimcima.