seoska idila

Znam da niste ni očekivali da će Rudarka ostati u svom selu, ili obilaziti neke dosadnjikave muzejske postave koje se tako i tako mogu vidjeti svaki dan.

Doduše, ideja je bila malo nadobudna - da se po autoputu spustimo do Gradiške, te u cik-cak liniji (nemam pojma koliko kilometara) obiđemo i Pakrac. Jedni su imali u programu obećavajuću izložbu o čipkama, te nakitu, uključujući radionicu izrade nakita, a drugi u suradnji sa lokalnim radio-klubom izložbu starih radio prijemnika, gramofona, puštanje starih ploča (gramofonskih!) i sl.

Uglavnom, staro društvo se raspalo, da sad ne ulazim u bolne detalje, a novopozvani nisu bili oduševljeni idejom obilaska prašnjavih mjesta. Malo su me razočarali jer sam mislila da su ipak malo širih pogleda. No dobro..

Krenusmo sami jer je brzo trebalo ustupiti dnevni boravak bandi koja je - naknadno smo to otkrili - strusila gajbu piva, pola litre rakijetine, zagorila večeru (koja se onda nije ni jela)...

Na radio stanici je taman počela tekma. Malo mi je čudno zvučao prijenos rukometne utakmice preko radio-stanice, no dobro....

Ulaskom u N. Gradišku Guzda je mudro predložio da nađemo neki birc sa ekipom što gleda tekmu, malo se osvježimo (pivom ), te onda krenemo na šeflju kulture.

Ne da smo samo pronašli dobar lokal, pogledali grozno drugo poluvrijeme, već smo uz pivo na stol bez jebemti dobili i nareske, kruh i masline kako bi se zasladili. Doduše, poslije nam prisjelo, no never mind.

Nakon što nas je moj mobitelski GPS malo prošetao uokrug (neš ti velikog grada... ), pronašli smo lokaciju Gradskog muzeja Nove Gradiške i prigodnu izložbu "Čarolija čipke i nakita" koji izgleda ovako:





Ne mogu reći da me heklarija nešto posebno oduševila jer se u mojoj kući nalaze možda i ljepši primjerci - što ručni rad moje Sveki, što dio što je ostao iza Kraljice Majke, no, prostor gdje je sve to bilo izloženo - wou. Drvom obložena soba sa niskom galerijom sa svih četiri strane.

S obzirom da smo prepoznati kao padobranci, odmah nam je pristupla ugodna gospođa koja nam je ponudila kuhano vino, slatkiše, te nam objasnila da se nalazimo u starinskom dućanu - knjižari koja je samo pukom srećom ostala relativno netaknuta. Naime, tokom prijašnjih godina socijalizma bila je skladište susjednog dućana za bebe.

Evo i tu jedna prigodna fotografija - ormarić s sitnim ladicama za račune, kartice???



Nakon šeflje kulture u Gradišci odustali smo od bauljanja prema slijedećoj lokaciji, već se po autoputu vratili nazad u naše selo. Uspjeli smo popiti rundu u našem omiljenom kafiću gdje je svirka tek počela. Naravno, uživo.

Danas sam se družila sa prijateljicom iz srednje škole. Naravno, neplanirano. Kako se već šika.

Da ne duljim, našle smo se mi u njezinom privatnom uredu - ogromna starinska stančuga u zapadnom dijelu Ilice, popile kavicu, popričale...

Kako smo se dotakle i nekih drugih osoba, uglavnom cura iz naše generacije, tako sam putem doma razmišljala o životnim sudbinama.

O tome kako iz perspektive nadobudnih maturanata misliš kako će neki "uspjeti" u životu (da sad ne lamentiramo što znači riječ uspjeh), a sve na osnovi statusa, bogatstva roditelja, odgoja, izgleda (oo, kao je to važan dio kad imaš 16-17-18), trenutnog uspjeha u učenju...

A onda, skoro pa trideset godina kasnije jedna od nas:

- udala se nakon dvije godine neuspješnog studiranja za frajera iz doba naših školiskih klupa (inače je bila jaka feministica i moja kućna prijateljica), te živi lagodnim životom domaćice (o da, sretna je i zadovoljna, da ne bi bilo zabune ), i dalje živi s istim gospodinom i dvoje djece - sada uspješnih studenata,

- ne znam da li je studirala, no rano se udala, rastala, te vratila korjenima svojih pradjedova, u samotnu uvalu jednom našeg prelijepog otoka. Sada nas svaki dan na Facu uveseljava prelijepim slikama plaža u zimskom periodu, sunca i svijetla (dok mi čamimo po magluštinama i zimuljama kontinenta),

- naša najveća odlikašica je nakon breakdown-a (doslovno) napustila faks, te se, doduše ovdje mi fali dio filma - trenutno je u Americi sa mužem, nešto kakti studira (u našim godinama!), mislim da ima malo dijete...

- gorespomenuta gospođa je nakon odličnih ocjena na jednom od naših teških fakulteta rodila dijete na četvrtoj godini (mala nam je prvo "razredno" dijete, te je sada stažistica u jednoj hrvatskoj bolnici!), završila faks s odličnim uspjehom, rodila još jedno dijete s posebnim potrebama, rastala se od muža pijanca te pokrenula privatni biznis. Sada ima urede u više gradova Lijepe naše. Solo.

- vratila se u krajeve svoje majke Engleskinje, sretno udana za prijatelja iz djetinstva (prije nego što je srednje školsko obrazovanje obavila u Zagrebu i to s osrednjim uspjehom), trenutno vlasnica multi-kompanije (ako govorimo o nulama na računu). Nažalost, i dalje žali što ne može imati djece..

- majka dvoje veselih blizanaca vrtićke dobi (kasno se udala), živi i radi u jednoj poznatoj opernoj kući u Njemačkoj (žena je uz našu išla i u srednju muzičku, te završila Akademiju)..

- naša poznata gastarbajterica (u srednju je upala direktno iz njemačkog školskog sustava, te se s teškoćama probijala kroz gramatičke krivulje materinjeg joj jezika), sretno udana, majka posvojenog djeteta o kojemu priča više nego ostale nam prijateljice - roditeljice--

Imamo i profesoricu tjelesnog na jednom našem fakultetu, majku četvero djece.

Imamo i nažalost jednu koja je podlegnula u tridesetima od najopakije bolesti današnjice.

Imamo i višegodišnjeg invalida (žena ima od djetinstva probleme s kostima i zglobovima) u penziji.

Imamo i nekoliko (iz okolice Gračaca) koje su otišle "doma" preko granice.

Imamo mi i nekoliko starih cura. Doduše, neke su svojim ponašanjem već u srednjoj školi svojim čangrizavim stavom težile tom nezahvalnom statusu.

Šta ono htjedoh reći?

Kako život piše bajke, te nikad ne znaš tko će u kojem pravcu krenuti. A tako si puno toga želimo svojoj djeci. Možda da manje želimo i da ih pustimo niz vodotok života...

Ps. Znam da će vas zanimati (vi znatiželjna bagra) kako sebe vidim u tom svijetlu. Ja sam definitivno čudan primjer koji je nakon klasičnog društvenog srednješkolskog smjera (doduše, svima sam držala besplatne instrukcije iz matematike - suludi Šuvarov program) zavšila na jedno totalno čudnom mjestu - jednom od tehničkih fakulteta.

Nakon udaje za moglo bi se reći otkačenog tipa (koji još uvijek žali što ne živi u nekom pustom kraju, da ne mora paziti što i kako radi, da se ne mora prati i brijati, da... doduše ne znam gdje bi se tu smjestila želja za Porsche-om i to onaj model u kojem se ubio J. Dean, ako sam dobro zapamtila ), selidbi (bez jebemti) po gradovima i selima Lijepe naše, zadovoljstva "šefovanja" na poslu (puno manje doma - tu me nitko ne sluša) pokušava dosegnuti i naučni rang doktora. Ha! Tko bi reko' od jedne male.

I da - i sise mi nešto porasle. Jebemti i (pred)klimakterične godine....

Baš me zanima kako će onih nekih 50-ak kuna "viška" plaće pokriti razliku od 3% na kubik vode, megasomething struje, litru goriva, sekundu telefoniranja, račun za vrtić, topli obrok u školi...
Da ne spominjem kavu u kafiću - ipak smo mi narod koji voli popiti kavicu vani, a ne doma. I ne jebite sad da ne priliči ići u kafić ako se nema...

Onda bi od devedesete sjedili doma. A ne sjedimo..

I tu spominjemo samo onu skupinu ljudi s malim plaćama. Oni ostali - penzići, nezaposleni, oni tzv. srednji sloj s kojom kunom više od prosjeka....


O ostalim namirnicama tipa šećer, brašno, kruh (o paradosku cijene kruha proporcionalne suhim žetvama, a obrnuto proporcionalne dobrim žetvama već sam pisala), teglica senfa da ne nabrajam više, mislim da nije vrijedno spomena. Tako i tako nas trgovci muljaju. Debelo.

Prisjetimo se samo uvođenja one nulte stope na osnovne živežne namirnice - ma nitko ni da bi lipe spustio. Naravno, sada će nam nabiti ovih nekoliko postotaka...

Zašto jedemo kineski grah i češnjak, nizozemsko staro meso (barem tako piše na deklaraciji), smrznute Ledo proizvode obrane na poljima Poljske (primjer: grašak)???

I nitko me ne može uvjeriti da i dalje nećemo biti europska kanta za smeće... Tuga i jad.

Aha.

Volim kad imamo skromne i radišne političare. Šta mogu...

No, da jedan mlad, zgodan i dobro obučen (i obuven) političar ušpara puste pare, pa makar bio i s najškrtijeg otoka - to mi je teško za povjerovat.

Možda da ga tražim za frenda na Facu???

Mrzim kad političari od nas prave budale. Npr. zastrašivanje što će se desiti ako ne uđemo u EU. Ma da, smak svijeta tako i tako.No, s obzirom da je danas dan odluke, ne želim o tome pisati. Prekasno za moj "europski" post.

No dobro, vratiti ću se na nekoliko bombastičnih izjava naše nove vlade - prva je ona kako kinezi žele investirati u našu željeznicu. Mislim halo?

Riječ investirati znači dati pare, novce. Sigurna sam da su kinezi mislili riječ obnoviti, izgraditi, šta li već učiniti s našim zastarjelim željezničkim voznim parkom i pripadajućim kilometrima i kilometrima tračinica, ali da to mi platimo. Hrvati. Čisto sumnjam da bi itko na svijetu želio uložiti u nešto što se zna da je neprofitabilno, čak dapače jaako neekonomično. Barem u ovom našem slučaju Hrvatskih željeznica. Baš me zanima kad će opet isplivati neka sranja ili moramo čekati neku grozomornu nesreću da se to desi.

Koliko ja znam, željeznica je, kao uostalom i poštanski biznis, nešto što je teško profitabilno, te vlade sufinanciraju njihov rad jer su to područja od strateškog državnog interesa. Čini mi se, a vi me ispravite ako se varam, da su sve željeznice u Europi državno vlasništvo.

Prema tome, teško da će nam bogati kinezi plaćati mastodonta od željezničkog sustava, sa svim mogućim prednostima i manama socijalističkog načina rada (zavisi tko gleda s koje strane) kako bi na mala vrata ušli u Europu.

Drugo, oni famozni rusi i jedina nam državna kompanija koja transportira naftu. Sirovu. No da. Lijepo si je to Čačić smislio. Uvaliti rusima našu najprofitabilniju državnu tvrtku za sitnu paru i dobru pinku. Hm. I to naravno preko noći. Ako je već odluka da se nešto tako prodaje, onda to lijepo ide na objavu prodaje, pa nadmetanje. Pa tko da više...

Ima još - famozne izjave još famoznije ministrice zaštite okoliša, između ostalo i o ukidanju naknada za povrat ambalaže tj. plastičnih i staklenih boca. Kao prvo - tu smo naknadu mi u startu platiti, znači, nije da nam država daje nešto ekstra. Samo vraća što smo dali u trenutku kupnje dotičnog proizvoda u boci. To što neki novce bacaju u smeće, pa to neki drugi pokupe - u ovoj priči nema veze.

Konačno su nam svi potoci, kanali i grabe uz ceste očišćeni od sveg tog smeća (koji se može reciklirati), i sad bi oni sve vratili na početak. Nakon što su neki zdipili para i para - ako se sjećate, na početku je povrat bio sve moguće ambalaže s područja šire nam bivše države. Tek se nakon dobrih pola godine uvelo da boca mora biti kupljena u Hr., imati oznaku da je plaćen povrat ambalaže da bi se isti mogao konzumirati.

A izjave o tome kako će u upravnim i nadzornim odborima sjediti (tj. valjda se misli i nešto raditi) samo oni direktno postavljeni tj. političari, a ne stručnjaci. O tom po tom što neki nisu bili stručnjaci. Pa mislim...

Nemojmo se zavaravati, i bivša vlast je odabirala podobne, no barem je bila pristojna pa to kamuflirala "stručnošću". Neki su čak i bili stručni u određenom području za što su bili izabrani. Ovako nam nova vlast pljuje u lice i ceri nam se. Kao da riječ političar znači sveznajući, a mi smo tupa i glupa raja...

Sve u svemu, svaki dan kad slušam vijesti neka me nova izjava vladajućih zabezekne. Samo me zanima dokle će sve to ići...

Jučer je Guzda zgiljao na hokej. Na kraju se ekipa iz Zg. (u plavim majicama) i ekipa iz Slovenije (u zelenima) družila za šankom. Uz svijetli i tamni Pan.

Još se premišljao. Bi išao, ne bi išao...

Uglavnom, zamakne on za ugao, kad zazvoni na vratima. Bivši susjed, jedva stojeći ubijen od pomanjkanja gravitacije nesigurno ulazi. Onaj isti koji nas se sjeti samo i svaki put kad se narolja.

Dalje priča ide uobičajeno - sjednemo mi, moram čovjeku dati pivu (znam, greška, noo... šta ću ), pričamo (tj. on priča, a ja tu i tamo upadam u riječ), pa se on ljuti, pa se on veseli, pa tuguje (suze u oku), paa...

Sva sreća da nije imao cigareta, tako da je dnevni boravak ostao neokaljan. Kad smo u toj ispovjedi stigli do njegovog spolnog života meni je dojadilo, te smo se, nakon pišanja razišli. Tj. ja sam ga lijepo odpravila dalje...

Luda kuća.

Čitam danas i u dnevnim novinama priču o namještajućim ispitima za radna mjesta unutar državne uprave. (ČITAJ OVDJE)

Kao prvo - zbog čega se uopće raspisuju natječaji za nova radna mjesta kad se već sad unaprijed zna da će trebati reorganizirati cjelokupnu državnu upravu koja je troma, ogromna, guta veći dio državnog proračuna, neefikasna, dio ljudi koji radi je nedovoljno educiran, nedovoljno motiviran i nedovoljno organiziran da radi puno radno vrijeme - ovdje govorimo o mnogim državnim upravama, općinama, županijama, fondovima, agencijama (zgrozila me jedna konferencija na kojoj su se pojavile nebrojene agencije vezane samo uz jedno usko područje gospodarstva)...

Kao drugo - očito da je bilo frkovito NE organizirati gorespomenuto testiranje već direktno uposliti "podobne" - ali je baš bilo zgodno malo pomiješati lončiće - pa nema veze što gospodin agronom odgovara na stručna pitanja o građevini i obrnuto, već je baš zgodno što su ih tako "javno" obavijestiti o terminima testiranja. Pa ti ne spavaj već čitaj internet... danju i noću.

I dozvoliti gospodični da si malo provjeri test prije ostalih..

O tome kako takvi ljudi postaju problematični na poslu jer su preko reda i uz veliku muljažu uopće dobili dobro plaćeni posao na državnim jaslama, te da ima jako malo šanse da takve nadređeni dovedu "u red" na bilo koji način. Da ne spominjem da je jaako teško nekome tko cijeli život češka jajca dati otkaz, pa koliko god to bilo ispravno. Obično se na takvim mjestima pojavljuje sindikat u svetom ratu protiv svih i svakoga!!

Drugo, baš je zgodno kada se npr. natječaj za ponovno imenovanje upravitelja / ravnatelja jedne kontinentalne odgojne ustanove minijaturnog grada raspisuje u jednom lokalnom obalnom dnevnom listu. Sigurno je sigurno! (to što dotični nema sve dovoljne diplome, godine staža i ostalo nije bitno kad je jedini/jedina koji se javlja na natječaj već godinama...

Nažalost, gore navedena infromacija je provjerena i točna, tako da ne mislite da nešto izmišljam...

Da malo uljepšam ovaj grozan post mogu navesti i neke lijepe primjere - sve trenutne mega-kompanije na našim prostorima odrađuju na stručan način testiranja za upošljavanje mladih (diplomiranih) ljudi. E sad, ne znam da li se to obično odnosi samo na pripravnička ili i druga mjesta, no znam da se ne uzimaju u obzir ljudi koji se ne uklapaju, bez obzira na vezu. U tim je slučajevima veza samo ta da ih ubaci u program provjere/testiranja...

Ajde da vidimo vaše primjere...

Nekidan me, kako bi me oraspoložio (da baš cijeli godišnji ne provedem u četiri zida) Guzda poveo u toplice. Nee... ne u one preskupe slovenske nego u jedne kontinentalne - u Daruvar.

Nisu loše. Imaju i tobogan, i jacuzzi (komada jedan), i one brčkarije tipa polušpilja, bućkanje na ležečki, kao tuš... no, sve u svemu puno manji obim nego razvikanih slovenskih. Doduše, ni gužva nije ista. No, kako nismo baš ludi za previše vode (volim jedanput do dvaput godišnje - i to usred zime otići u toplice), a malo dijete nas je odbio s gnušanjem, tako smo krenuli sami. Na kratko.

Uglavnom, na ulazu pita žena koliko želite ostati. Veli Guzda - koliko je najmanje? Tako da smo upali za 20 kuna na tri sata. Hm. Zvučalo nam je o kej. Kao - biti će nam taman.

Nakon nekoliko tura jakuzzija, a prošlo je tek 15-ak minuta, tražila sam pauzu za pivu. Veli Guzda - sorry, prerano. Još se malo brčkaj. A meni je bilo kao da smo satima u vodu...

Onda smo popili jednu pivicu. Lokalnu. Nije bogza što. Nakon što smo čekali konobara jedno 10-ak minuta da se od nekud pojavi. Onda smo se još malo brčkali. Onda nam je to sve dopizdilo.

Sve u svemu smo uključujući pivu i sušenje kose izašli nakon dva sata.

No, bilo je osvježavajuće. Malo mi je voda razbila bolove u leđima i ramenima. Malo smo se prošetali po gradu, pronašli pizzeriju (skitaj i seljaka pitaj - u ovom slučaju Guzda je pitao neku mladu zgodnu curicu ), platiti parkiranje - 2 kune/h, te se veselo vratili svojem selu malom!

Zgodan izlet. Za cca 100 kuna ukupno. I tko kaže da želimo u Europu??

Danas sam čvrsto odlučila pronaći svoju zametnutu Master karticu. Jer mi treba. Neophodno.

Uglavnom, našla sam četiri novčanice od po 200 kn + 3 novčanice od 10 kn u jednoj koverti. Za te novce sam znala da negdje postoje, no u prijašnjim pretraživanjima nisu bile nađene. Ili meni nije tako očajnički trebalo tih nekih tisuću kuna (bar sam mislila da ima toliko).

Pa sam pronašla nešto zametnute robe. I to sam već bila otpisala kao stradalo u požaru.

Pa nešto starog zlatnog nakita i poluraspradnute biserne ogrlice, miraz Kraljice Majke koji nažalost nitko nije nikada nosio, a sada se one čarobne gumice, špagice i končići raspadaju. Kako je tužno kad su stari ljudi skupljali tada tako vrijedan nakit koji sada izgleda tako beživotno. Ili jadno. Ili ne znam kako bih ga opisala.

No, tu lov postaje zanimljiviji. Pronađoh u "ljetnoj" torbi skoro pa 400 eura. Eee... to je bio dobitak.

Ti mi novci nisu bili ni u kakvoj memoriji. Pošto sam tu torbu nosala putešestvijama Bosne i Crne gore pretpostavljam da su iz tog ljetnog doba i ostale u jednom malom džepiću koji uopće i nikada ne koristim. Barem sam mislila da je tako.

No, plastična se kartica nije pronašla. Naravno da pratim stanje na svojim računima, tako da ona nije izgubljena i/ili nedajbože korištena od neovlaštenih ljudi. Makar me i dalje ljuti da ću ju morati prozvati izgubljenom, te čim mi banka odštampa novu, kladim se da će se i ova stara odnekud pojaviti. Grr...

No, lov na blago je uspješno odigran. Zar ne?

Ps. Znam da će vam ovaj gornji tekst izgledati prepotentno, no u vrijeme izgradnje kuće kroz prste nam se prosilavala velika količina novaca, za materijal, za majstore, za .... tako da sam namjerno zaturala dio para, kako nedajbože ne bi možebitni provalnici imali lak ulov.

Na svu sreću, to se nije desilo. Ali da je rekonstrukcija kuće skup sport - to me nemojte uopće pitati. Prestrašno. No, to je već sasvim novi post....

Većina naših trgovačkih lanaca ima svoje brend kartice. Dobro, na dio njih se dobije neka sića u razmacima od nekoliko mjeseci, razni nagradni bonusi tipa ograničeni postotak diskonta, kuponi za povoljniju kupnju, dok su mi neke brend-kartice totalno sumnjive. No dobro, znam da se preko njih sakupljaju besplatni podaci o profilu kupaca (ako su pametni), no da ja u torbi teglačim hrpetinu takvih bezvrijednih (za mene kao kupca) kartica je stvarno bez veze.

Svojedobno se moglo sakupiti odlični popust na Magma kartici, ali samo ograničeno na lokaciji na Žitnjaku, no nakon što se Fižulić razbacao po svim mogućim gradovima i smanjio popust na 1%, a poslije i propao... ehh.... A tako je dobre i povoljne zimske jakne prodavao. Cccc...

Volim ja i DM način sakupljanja bodova. Doduše, osim onog ukupnog popusta ništa od ponuđenih stvari u kuponima mi se obično ne sviđa. No, ako kupujem parfem (pogotovo za poklon), zgodno mi je uzeti 50 bodova bonove, te s 25% kuponom na jedan proizvod riješiti malo veći iznos.

U Amadeusu smo tokom prošle godine skupljali nagradne bodove (aka kune) slanjem sms-a. Kako Mala uglavnom nosi njihove traperice, a i zgodna mi je bila 3+1 akcija koja je trajala skoro pa cijelu prošlu godinu, tako smo sakupili određeni broj bodova = novaca (malo manje od sto kuna) koje je trebalo riješiti do kraja siječnja.

Uglavnom, Rudarka se počastila slijedećom jaknicom:



Moja je boje konjaka i osim što mi je malo kratka (ehh, stare li babe ), pa mi propuhuje po bubrezima (valjda tako treba), sve u svemu je i dosta topla. I sviđa mi se. Nije koža, no u ovo recesijsko doba...

I paše uz čizme slične boje.

Imam jedno veliko pitanje - u posljednjem broju Glorije nalazi se slika T.Dragović u jednoj super kožnoj jaknici. Mislim da istu takvu ima i N. Badrić nekoliko stranica dalje. Zanima me čijeg je potpisa. Ajde stručnjaci za modu - guknite kako bih mirno spavala. Fala.